Nikad nisam bio u Monte Carlu, sve što o kneževini znam naučio sam iz prijenosa nogometa, tenisa i Formule 1. I Stade Louis II i teniski tereni nalaze se tik do mora, a staza Formule prolazi uličicama – Nelson Piquet ju je opisao kao da voziš bicikl u kupaonici - što hoće reći da je geografija u Monaku takva da je vrlo teško graditi. Em nema mjesta, em je teren kompliciran. Uostalom, baš kao u Dubrovniku.

Nije to Zagreb, gdje samo bacaš zgrade i ceste kud god hoćeš, nije ni Zadar gdje Ravni kotari sežu sve do zračne luke, pa čak se i Split ima gdje širiti, Kaštele su još daleko od preizgrađenosti, jedini koji je u Hrvatskoj stisnut i nema mu mrdanja jest grad podno Golubovog kamena po kojem prolazi granica. A Dubrovnik bi već sada mogao imati više stanovnika od Zadra, Pule, možda čak Rijeke i Osijeka.

Evo upravo u Uvali Lapad niče ogromno zdanje nekadašnjeg Hotela Sumratin, gdje će u budućnosti morati raditi pozamašan broj zaposlenika kako bi asistirali brutalan broj soba. Uskoro nas očekuje i početak gradnje u Kuparima gdje će raditi još pozamašniji broj ljudi, a spominje se i daljnje investiranje u Tri sestrice gdje bi, kada se projekt jednom završi, trebao raditi najpozamašniji broj ljudi. A kad-tad obnovit će se i Belvedere, i Župka, i Hotel Grand na Lopudu, Dubrovnik će, rekoh, po broju stanovnika prešišati i Zadar i Skadar. Postavlja se pitanje, gdje će svi ti stanovnici Dubrovnika iz Nepala, Filipina i Indije živjeti?

Kuda do aerodroma?

Iako će se po Dubrovniku nastaviti graditi - svaki pedalj zemlje će se pretvoriti u Beton Towers – ipak neće biti dovoljno kako bi Dubrovčani iz Katmandua, Manille i Chennaija imali prebivalište. Dubrovnik bi se stoga trebao širiti van užeg dijela što hoće reći istočno ili zapadno, jer rekli smo već, sjeverno je granica na Golubovom kamenu (i Srđ u tko zna više čijem vlasništvu), a južno je more.

Što se tiče istoka, odnosno Župe i Konavala najveći mislioci i filozofi evo već pola stoljeća pokušavaju ucrtati brzu cestu do aerodroma, i nakon što su 50 godina proveli dumajući kuda s vijaduktima i tunelima, pa je napokon podastrli javnosti, ista ta javnost, skupa s gradonačelnikom Matom Frankovićem, poslala ih je u vijadučku tunelsku materinu, pa sada evo nakon točno dugih pet desetljeća nalazimo se na samom početku. Ceste, ako me razumijete. Nitko, ama baš doslovno nitko nema mrtve veze kuda bi brza cesta do aerodroma trebala prolaziti što drugim riječima hoće reći da svi vi koji upravo čitate ovaj tekst nećete doživjeti šaltanje brzina po ovoj prometnici. Znači od širenja na Župu nema ništa, jer čim se dogodi prometna nesreća, odron ili nešto treće, Nepalac je od radnog mjesta u Dubrovniku odvojen kao od svog rodnog sela u Himalajama.

Jedino kuda se teoretski Dubrovnik u bliskoj budućnosti mogao širiti jest zapad, no konačnom odlukom Vlade i Hrvatskih autocesta ni to neće biti moguće. Naime, planirana gradnja autoceste do Osojnika zauvijek će uništiti snove o širenju Dubrovnika. Gradnjom najskuplje prometnice u povijesti Hrvatske koja se čitavom svojom dužinom od Rudina do Osojnika pruža vijaduktima i tunelima, Dubrovnik neće dobiti apsolutno ništa osim što će jednom godišnje odlazak u Zagreb autom biti pola sata kraći. Nećemo se čak riješiti ni kamiona, ni albanskih kamikaza, jer će se svi oni s Osojnika spustiti na most i dalje nastaviti prema aerodromu i granici s Crnom Gorom starom dobrom D8 koja će nastaviti pucati po šavovima.

Najveći problem buduće autoceste je taj što nema izlaz na Ljubač, Gromaču, Kliševo i Mrčevo. Tu bi se sutra grad mogao širiti kada bi bio povezan dobrom brzom cestom. Gradnjom autoceste dogodit će se upravo suprotno – te lokacije gdje bi se Dubrovnik mogao širiti zauvijek će ostati sanak pusti, jer neće imati izlaza s autoceste. Prvi izlaz bit će tek čvor Slano.

Life is a traffic jam

Dubrovniku ne treba klasična autocesta. Za ovu ogromnu lovu koja će se stući na vijadukte i tunele, mogle su se izgraditi dvije brze ceste, jedna do aerodroma, druga prema Dubrovačkom primorju kako bi se grad mogao nastaviti razvijati u širinu. Te su brze ceste, jasno, trebale biti besplatne, a sutra će se dogoditi da će se naplata vršiti na čvoru Osojnik, pa čak i da netko planira živjeti u Slanome, a raditi u Dubrovniku, kada bude svjestan da će morati plaćati cestarinu, odustat će od nauma.

Ta autocesta Dubrovčanima sigurno neće valjati, jedini koji bi se mogli veseliti su turisti što je opet loša vijest. Još će se više turističkih vozila slijevati u grad koji je u ljetnim mjesecima ionako pretrpan. A kada svemu ovome pridodamo i planove o gradnji jadransko-jonske autoceste koja bi se trebala pružati kroz Popovo polje (a vidimo i u Bosni i u Crnoj Gori da su bageri na otvorenom i da nije riječ o praznim lupetanjima), postavlja se pitanje tko je tu lud?

Tko je tu lud da će graditi daleko najskuplju prometnicu u povijesti Hrvatske koja će Dubrovniku istovremeno onemogućiti širenje na jedinu stranu svijeta kuda bi mogao? Gradnjom autoceste grad će još više popucati po šavovima, cijene nekretnina još će više rasti, a domaće stanovništvo iz Nepala neće imati gdje živjeti, pa posljedično neće biti radnika ni za konobarenje.

Ali što ja tu mogu drugo, nego kada se autocesta za par godina izgradi, kupit kokice na odmorištu u Mravinjcima, zavalit se na neku klupicu, sjetit se onog filma s 2pac Shakurom i Timom Rothom, pa zapjevat:

Life is a traffic jam!