test

HVALA IM! Što bi bilo s nama kad ne bi bilo tih izuzetnih ljudi

Autor: Vjera Šuman Autori fotografija: Grgo Jelavić/PIXSELL
Sezona požara hara diljem Mediterana pa  tako i u nas.

To nam je nažalost usud,  uvijek u ljetno doba, posebno kad se spoje paklene vrućine uz neki od vjetrova, koji tako vole obalu. Ima tu i nepažnje, ali i namjerno izazvanih požara, što spada u psihijatriju i recidivisti bi trebali biti, u ovo doba godine, sklonjeni u hladovinu psihijatrijskih odjela. No da bi ih se držalo pod kontrolom trebao bi postojati popis svih redom, dostupan policiji i liječnicima. Jednako kao kad se radi o pedofilima. To bi pak zahtijevalo ustrojen sustav kojem ni na kojoj razini nismo skloni. Zato se još  čekaju kanaderi i air traktori s remonta u kojem čube cijelu zimu i proljeće bez ikakvih rezultata. Firma ZTC, koja se time bavi, u državnom je vlasništvu i sedam članova ove Vlade, dakle, sedam ministara sjedi u Upravnom vijeću Centra za restrukturiranje i prodaju. Pitate se kakve sad veze ima CERP? Upravo je CERP imenovao direktora ZTC-a  i Nadzorni odbor. CERP u ime države upravlja dionicama i ostalim vlasničkim i poslovnim  udjelima države u trgovačkim društvima. 

ZTC je u vlasništvu države i nema tu puno razloga za preispitivanje u čemu je problem i zašto su kanaderi još na popravku. Kratko i jasno, radi se o lošem upravljanju, javašluku i neradu. Svi se čude kako je moguće da su majstori koji rade na kanaderima poslani na godišnji, jednako kao što nevjericu izaziva spoznaja kako su neki od majstora uzeli bolovanje jer za 'dobru lovu' rade u Austriji i Italiji na istom poslu. Za svoju firmu su, eto, bolesni. Nije to neka dobro čuvana tajna, to znaju svi, jednako kao što svi znaju da majstori ZTC-a u hangarima u kojima bi trebali popravljati  kanadere, popravljaju, ne samo direktorov, nego i druge automobile. Dugotrajni kaos, nerad i nesposobnost onih koji  vode tu firmu nije neka nova vijest pa je posve nejasno čemu se to naš Plenki čudi i što to sad propitkuje. Kao da se radi o nekoj, štojaznam, kineskoj firmi u čije poslovanje nema i ne može imati nikakav uvid.  

Velika tragedija koja je rastužila cijelu Državu, a posebno Grad i njegov Orašac, je smrt mladog vatrogasca Gorana Komlenca. Nema tu riječi utjehe za njegove najbliže,  ali ni za sve njegove kolege. U borbi s podivljalom vatrenom stihijom izgubio je bitku.  Usud i prokleta vatra koja mijenja smjerove kako hoće. To su trenuci kad se svi skupa pitamo, što bi bilo s nama kad ne bi bilo tih izuzetnih ljudi koji se bore za naše kuće, za naše živote. Vatrogasci su posebna sorta ljudi, ne raspravljaju, gase, spašavaju, djeluju. Goran je ostavio svoju mladu obitelj radeći svoj posao. Tako je i otišao. Kad se takve tragedije dogode onda se pitamo kako im je raditi taj posao, gdje nalaze snagu, kako žive? Jesu li dostojno plaćeni? Odgovor znamo, kao i svi takvi odgovorni i teški  poslovi, plaćeni su loše i premalo. I ne, ne popravljaju svoje skupe 'pile' džabe u nekakvim državnim hangarima. Ne idu na skupa ljetovanja koja im plaćaju „poslovni partneri“, ljeti ni ne idu na nikakav odmor jer je tad najviše posla. Ne obilaze ravnatelje škola kako bi izborili  petice svojoj djeci jer ih svakodnevno vlastitim primjerom uče kako je rad i odgovornost najvažnija, i u školi, i na poslu, i u životu. Oni jesu heroji u zemlji u kojoj je pravo herojstvo srčano i po pravilima struke raditi svoj posao. Slična je situacija i s brojnim policajcima, medicinarima svih struka, ali i tolikih običnih normalnih ljudi koji ne misle kako rade nešto posebno, samo zato što  rade pošteno svoj posao. 

I jedno hvala im znači, ali značilo bi i pošteno vrednovanje poštenog rada. Ali taj dio spada u ono gore spomenuto, ne djelovanje. Žale se brojni zapovjednici vatrogasnih postrojbi kako im nedostaje ljudi jer neki od njih odlaze odraditi sezonu konobariti ili štogod, kako bi imali čime zbrinuti obitelji. I onda kad se  izgubi jedan  život, pitamo njih i sebe, kako im je raditi posao koji vole. Jer da nije tako svi bi pobjegli. Zapovjednik Javne vatrogasne postrojbe Dubrovački vatrogasci Krilanović nije o tome pričao, teško su mu riječi izlazile od tuge za svojim kolegom, i kad vidiš njega, vidiš i sve ostale vatrogasce koji gutaju suze jer će već sutra juriti gasiti neki novi požar, spašavati neki drugi ljudski život i svi ćemo zaboraviti koliko je taj posao važan i koliko potreban, a koliko premalo vrednovan. I što drugo i ostaje u ovoj maloj zemlji za veliki nered. Zar je možda vijest kako Dubrovački vodovod traži hrpe papira od Domovnice na dalje za novi priključak vode, koji možete ili poslati faxom ili donijeti osobno jer u digitalno vrijeme mail im je misaona imenica.  To je tek crtica genijalnosti onih koji ne mogu i/ili ne znaju svoj posao raditi onako kako valja. Ili ne znaju upravljati, sasvim svejedno. Eto vas.

Popularni Članci