Ne želeći odustati od osvajanja Grada, neprijateljska vojska planira novu akciju zauzimanja tvrđave na Srđu vjerujući kako će njenim padom dubrovačke branitelje i predstavnike hrvatske Vlade prisiliti na dugo očekivanu predaju Dubrovnika.

U pregovorima oko trajnog prekida vatre, održanim 5. prosinca 1991. u Cavtatu, koje su s admiralom Miodragom Jokićem vodili ministri Davorin Rudolf, Petar Kriste i Ivan Cifrić, nisu postignuti značajniji rezultati. I dalje se tražila bezuvjetna predaja naoružanja i povlačenje hrvatskih vojnih snaga iz Dubrovnika. Istoga dana, nakon što je nastavak pregovora zakazan za sutradan, Jokić je održao  sastanak s podređenim zapovjednicima 9. VPS u Kuparima, na kojemu je prihvaćen plan napada na tvrđavu Imperijal.

Napad je otpočeo 6. prosinca 1991. u 5:50 djelovanjem neprijateljskog topništva po cijeloj crti obrane, posebno po Sustjepanu, Srđu i širem gradskom području.  Gotovo istodobno žestoka topnička vatra usmjerena je i na prostor  unutar gradskih zidina. Uslijedio je pješački napad oko 100 vojnika koji iz tri smjera, uz potporu četiri tenka i cjelokupnog topništva, napreduju prema vrhu Srđa. Zahvaljujući premoći u ljudstvu, naoružanju i topničkoj potpori, napadači uspijevaju zauzeti plato ispred tvrđave i krovnu terasu njenog  istočnog dijela. Usprkos herojskom otporu, hrvatski branitelji  su se morali povući u unutarnje prostore Imperijala. Nastojeći pomoći braniteljima, zapovjednik obrane Dubrovnik, general Marinović izdaje zapovijed za otvaranje vatre po samoj tvrđavi iz svog raspoloživog topništva. 

U isto vrijeme južnom padinom Srđa kreću skupine pripadnika specijalne policije i Zbora narodne garde, kako bi pomogle okruženim braniteljima Imperijala. Zajedničkim snagama uspjeli su odbiti neprijatelja i iznova uspostaviti potpunu obranu tvrđave, te uspješno obraniti svoje položaje od Sustjepana do Belvedera. 

U ovom bezumnom napadu poginulo je 19 osoba, ranjeno oko 70 njegovih stanovnika, a u povijesnu jezgru palo je više od 600 razornih topničkih projektila. Devet palača je u potpunosti izgorjelo uključujući i zgradu Festivala Dubrovnik s dokumentacijom koja je skupljana 43 godine te palaču u Širokoj ulici, dom i atelijer g. Iva Grbića sa svim njegovim djelima. Tog “crnog petka” srušen je i križ na Srđu, a potpuno je izgorjela zgrada Interuniverzitetskog centra s knjižnicom od oko 25.000 bibliotečnih jedinica. Od ukupno 824 objekta unutar gradskih zidina, oštećen je 461 objekt.

Cijeneći značaj tvrđave na Srđu, koja je postala simbol herojstva i pobjede, od polovice 1992., Zapovjedništvo 163. brigade HV djeluje u njenim prostorima, a u spomen na herojsku obranu 1991., Grad Dubrovnik je 6.12. proglasio Danom dubrovačkih branitelja.

Herojstvom i žrtvom svojih branitelja i građana, Dubrovnik je uspješnom herojskom obranom 1991. Hrvatskoj donio prednost u međunarodnim odnosima i dao nemjerljiv doprinos njezinu međunarodnom priznanju koje je uslijedilo 15. siječnja 1992. od strane većine zemalja članica Europske unije. Stoga nam se ne čini pretjeranim ustvrditi kako su Vukovar i Dubrovnik, njihovi branitelji i građani, za svjetsku javnost bili najbolji tumači istine o pravednoj borbi hrvatskog naroda za slobodu i samostalnost u nametnutom mu prljavom osvajačkom ratu.

Varina Jurica Turk

foto: Milo Kovač, fotografija koja prikazuje granatiranje Grada 6. prosinca, danas je dio arhivske građe Muzeja Domovinskog rata Dubrovnik