'Da se Dubrovnik na par godina proglasi tax-free zonom ne bi nam trebala niti jedna lipa pomoći!'
Dubrovačka odvjetnica Viktorija Knežević i pravnica Dolores Lujić, inače područna povjerenica Sindikata turizma i usluga Hrvatske razgovarale su za Dubrovački dnevnik o aktualnim gorućim temama vezanima uz radna mjesta i gospodarstvo u tijeku krize. Hoće li nas spasiti Vladine mjere, kako izjednačiti teret koji podnose javni i privatni sektor te kakva nas jesen čeka odgovaraju stručnjakinje iz Dubrovnika.
Vlada je dosad isplatila milijarde kuna pomoći i tako su spasili veliki dio poduzetnika. Je li prema vašem mišljenju to pravi način za spas posrnulog gospodarstva?
Viktorija Knežević: Mislim da su to bile vatrogasne mjere, a za sve više trebalo bi početi od državne potrošnje. Imamo jako puno troškova koji nisu opravdani. U ovoj krizi mnogi su se susreli s padom prihoda i onda prvo što se radi, odriče se nepotrebnih troškova. Kod nas nema govora o temi što rezati. Tako rade razumne i odgovorne zemlje. Najdemokratičnija mjera je smanjenje poreznog opterećenja. Svaki poticaj je stvaranje ovisne klase ljudi što vodi kasnije u manipulaciju. To jednostavno nije dovoljno.
Dolores Lujić: Ovo nisu konkretni poticaji gospodarstvu nego poticaji poslovnim subjektima da očuvaju radna mjesta. To je bilo nužno, međutim vlada ne bi puno izgubila ako bi se svi ti radnici našli na tržištu rada i bili proglašeni tehnološkim viškom zbog nedostatka posla. Tako bi svejedno bili na teret Zavodu za zapošljavanje i oni bi isplaćivali naknade. To nisu bile konkretne mjere pomoći. Sad ćemo tek vidjeti iz EU fondova, ako dobijemo te novce koje obećavaju, na koje grane će se to rasporediti. Nije dovoljno davati da se isplate plaće, a očekivati da će gospodarstvo biti potaknuto.
Veliki broj malih poduzetnika još uvijek teško posluje, u velikim su gubicima. Osim malih pogođeni su i oni veći, u Dubrovniku to najbolje vidimo na primjeru hotela. Kako oni mogu preživjeti?
Viktorija Knežević: Da se Dubrovnik proglasi kao tax-free zona na godinu ili dvije svi bi mi sami sebi pomogli, ne bi nam trebala niti jedna lipa od države. Za čas bi se oporavili. Poduzetnicima je najpotrebnije da se smanji porezno opterećenje jer je ono veliko. Mi kroz razne fiskalne i parafiskalne namete državi dajemo otprilike 70 lipa od zarađene kune. Za takvo silno opterećenje ne dobivamo uslugu države koja bi bila odgovarajuća. Pustite nas da radimo i oporavit ćemo se za čas.
Dolores Lujić: U svakom slučaju porezne zakone bi trebalo promijeniti. Naše stope davanja, konkretno za mirovinsko i zdravstveno, su druge u Europi. Kad bi se to rasteretilo kao i svi ostali doprinosi, radnik bi automatski imao puno veću plaću nego što ima sada. Mjere uštede u krizi nisu dobre, to smo vidjeli u prošloj krizi, i treba povećati potrošnju. Konkretno hotelima treba se izaći u susret jer plaćaju jako puno nameta. PDV na hranu bi trebalo ukinuti dok traje ovakva situacija.
Jesu li privatni i javni sektor podnijeli jednak teret krize?
Viktorija Knežević: Ako već ljudi u realnom sektoru dobivaju otkaze jer nemaju posla, onda je krajnje vrijeme da ljudi iz javnog sektora, koji ne rade, krenu tim stopama, a ne da Grad Dubrovnik u ovo vrijeme krene u zaduživanje. Privatni i javni sektor nisu podnijeli jednako teret krize. Angela Merkel je 2008. godine donijela odluku da će i javni i privatni sektor jednako podnijeti teret krize i zbog toga je Njemačka bila prva zemlja u Europi koja je izašla iz krize samo nakon godinu i pol dana da bi nakon toga imali najveći rast. Na primjeru Njemačke možemo naučiti da se tako nešto napravi i kod nas. To je ekonomski i ljudski najbolje. No, bojim se da će i kod nas doći do otpuštanja u javnom sektoru, ali onih najugroženijih.
Dolores Lujić: Nikada javni i privatni sektor nisu ravnomjerno podnosili teret. Konkretno u ovoj situaciji javni sektor se uopće nije žrtvovao. Niti jedna vlada se nije usudila srezati državni aparat, a jedinice lokalne samouprave isto tako nisu nešto napravile. Treba imati hrabrosti uhvatiti se u koštac s javnim sektorom. Ne trebaju nova zapošljavanja, treba dopustiti ljudima da odu u mirovine.
Mnogi ističu kako je ova epidemija izazov i prilika za preustroj sustava. Može li se povećati efikasnost institucija i skresati golemi državni aparat?
Viktorija Knežević: Svaka reforma ovisi o okolnostima, zakonskim odredbama, ali najviše o ljudima koji se nalaze na ključnim pozicijama. Nisam optimistična, dapače bojim se… Bojim se da će u Hrvatskoj ove zime biti mnogo ljudi koji neće imati što za jesti. Trebamo se uzdati u se i na razini grada i županije se ponašati kao što se ponašamo doma kad ostanemo bez novca.
Dolores Lujić: Jedino se može prestati s novim zapošljavanjem. Sad smo vidjeli da je rad od kuće moguć, digitalizacija također može profunkcionirati i trebalo bi u to uložiti da olakša građanima.
Koliko je važno sindikalno udruživanje? Kao da se stvorio neki jaz između privatnog i javnog sektora, sukob između sindikalaca i poduzetnika.
Viktorija Knežević: Sindikalno udruživanje je izuzetno važno, svugdje u Europi imate brojne sindikate. Meni se čini kako je i tom području potrebna reforma. U bivšoj državi smo imali jake sindikate koje su djelovali unutar svake firme, a s druge strane su bile gospodarske komore gdje su udruživali poslodavci. Kasnije su počeli propadati sindikati, a ostali su samo državni što je nastrano pa su najjači sindikati koji pripadaju državnim službama. Radnici privatnog sektora imaju zakon o radu koji bi možda trebao biti puno transparentniji i funkcionalniji, a ovi drugi su i dalje zaštićeni kao 'Lički medvjedi'. Jačanje sindikata u privatnom sektoru doprinijelo bi ravnoteži i zaštiti prava radnika.
Dolores Lujić: Sindikalno udruživanje je nužno. Ja radim osim u Sindikatu turizma i usluga i za Savez samostalnih sindikata koji je sindikalna središnjica koja okuplja 20 granskih sindikata u gospodarstvu. Osnovna zadaća svakog sindikata je sklapanje kolektivnog ugovora koje kasnije vodi sklapanjem kućnog ugovora. Radnike prvo zanimaju materijalna prava. Danas je uloga ugovoriti puno povoljnija materijalna prava radnicima. Interesi sindikata i poslodavaca nisu suprotstavljeni jer će svima biti dobro ako se dobro posluje.
Koliko je rad u nekim drugim zemljama više cijenjen nego u Hrvatskoj?
Dolores Lujić: Uvijek ima iznimaka od pravila da poslodavci cijene dobrog radnika, kako u nas, tako i u ostatku svijeta. Ono što je važno istaknuti je da su plaće u RH na razini socijalnih pomoći u razvijenijim zemljama. Kod nas je normalno da ljudi rade za plaću od 500/600 eura, a takvih je sve više, a koji iznosi predstavljaju socijalne pomoći nezaposlenim u nekim zemljama. Koliko god je naš zakon o radu nepovoljniji nego što je nekad bio, puno je povoljniji nego u nekim drugim europskim zemljama. Mi imamo koliko-toliko zagarantirana prava - pravo na rad, plaću... Primjerice u Francuskoj možete biti u radnom odnosu, ali poslodavac nije dužan isplatiti plaću. Naš radni tjedan je od 40 sati i poslodavac vam je dužan isplatiti plaću, dok u slučaju da vas neki šef u Francuskoj ili Njemačkoj ne pozove na posao taj tjedan, tada nemate plaću. Kad pođem na neki seminar u inozemstvo vidim koliko im je radno zakonodavstvo liberalno, u biti ide u korist poslodavaca pri lakšem otpuštanju, otkaznim rokovima i otpremnima.
Viktorija Knežević: Ne bih se složila s ovim vezano za radnike u drugim zemljama. Kad pogledamo radnike u Francuskoj ili Španjolskoj i usporedimo njihova primanja, položaje i mogućnosti napredovanja, oni sigurno imaju više toga nego mi u Hrvatskoj. Rad u inozemstvu se cijeni i tko god je od naših državljana otišao, nitko se nije vratio i rekao da je tako katastrofa i da nemaju zakone. Uglavnom, ako se radi onda se i zaradi. Niti jedan poslodavac se neće riješiti radnika koji dobro rade. Naš zakon o radu je najbolji za neradnike i samo na prvi pogled jamči veća prava.
Imate li vi puno više posla u ovom periodu?
Viktorija Knežević: Već 15 godina imam svoj odvjetnički ured u Dubrovniku i mogu reći kako sad imam puno više posla nego ikad prije. Imam dojam da se ljudi pripremaju na taj ekonomski udar koji se očekuje i svatko gleda i optimizira svoje poslove. Primjerice firme koje su imale milijunske prihode ako su imale od nekog dugove, sad idu naplatiti sve što imaju. Čini mi se I kako ljudi intenzivnije pišu oporuke nego ikad prije, kao da se boje da im se nešto ne dogodi.
Dolores Lujić: Ja uvijek imam posla, međutim uvijek je to različiti posao. Otkazi, promjene kolektivnog ugovora i slično je druga vrsta posla; kad je sve ‘idealno’, imam više posla zimi jer tad su ljudi slobodni. Međutim, iz godine u godinu imali smo trend poboljšanja svih uvjeta i nije bilo problema. S godinama mi se mijenjalo što najviše radim. Sad su izmjene pojedinih odredbi kolektivnih ugovora, sporazumi i slično. Za sad nije izvanredno stanje, ali što nas očekuje tijekom zime i proljeća nitko ne može pretpostaviti.
*Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Dubrovački dnevnik Petkom