U prosincu 2023. bankarska službenica Marija Horvat je oslobođena optužbe po kojoj ju je Odvjetništvo teretilo da je 12. veljače 2009. kao bankar specijalist za fizičke osobe u dubrovačkoj poslovnici jedne poslovne banke, u svrhu pribavljanja nezakonite imovinske koristi, od referentice banke zaposlene na istim poslovima kao i ona, zatražila da klijentici banke pomoću svoje šifre izvrši prekid ugovora o oročavanju iz listopada 2008. na iznos od 9.500 kuna te prekid ugovora o oročenju iz siječnja 2009. na iznos od 60.000 kuna te da taj novac, uz naplatu provizije prebaci na tekući račun klijentice.  

Prema ODO-u, kao odgovorna osoba je zatražila da referentica nakon toga s klijenticom zaključi ugovor o oročavanju na godinu dana na iznos od 65.000 kuna, kao i ugovor o pozajmici toj klijentici u visini 52.000 kuna na rok do prekida oročenja. Teretili su je i da je referentici naložila napraviti nalog za prijenos 51.800 kuna s tekućeg računa klijentice na njezin račun, lažno navodeći da klijentica zna za sve te ugovore te će se ona, u ime klijentice, potpisati na svim dokumentima. Ne sumnjajući u vjerodostojnost potpisa klijentice, referentica je tako i učinila i na tekući račun optužene uplatila 51.800 kuna, čime je oštetila klijenticu za taj iznos. 

Sud odbio dio optužnice o lažnim potpisima 

Istodobno, Općinski sud u Dubrovniku je protiv optužene odbacio optužbu da je kao odgovorna osoba u poslovne isprave unosila lažne podatke te ih svojim potpisom i službenim pečatom ovjeravala, a potom takve lažne isprave upotrebljavala u službi kao da su istinite. U svezi odbijenog dijela optužbe recimo da je ODO Dubrovnik optuženu teretio da je 12. veljače 2009. kao bankar specijalist za fizičke osobe u dubrovačkoj poslovnici neovlašteno, iako svjesna kako joj to nije dopušteno, klijentici vršila transakcije po ugovoru o oročavanju i ugovoru o dodatnoj pozajmici, iako je znala da ih klijentica odnosno štediša deponent nije potpisala. Sud je odbio taj dio optužnice prema kojem se optužena službenica lažno potpisala imenom štediše te je kao odgovorna osoba banke na ukupno šest bankovnih obrazaca o oročenju na iznose u rasponu od 51.800 do 65.000 kuna unosila neistiniti sadržaj te ih potom ovjerila svojim potpisom i pečatom banke. 

Inače, tijekom postupka je dubrovački Općinski sud u ožujku 2018. optuženicu proglasio krivom i osudio na deset mjeseci zatvora i naložio da oštećenoj po pravomoćnosti presude isplati 51.800 kuna. Dubrovački odvjetnik Bojan Lujak se kao branitelj optužene žalio na osuđujući, dok se Odvjetništvo žalilo na oslobađajući dio presude koju je varaždinski Županijski sud potvrdio  u oslobađajućem dijelu, a u onom osuđujućem spis istom sudu vratio na ponovno odlučivanje.  

U ponovljenom je postupku u lipnju 2021. zastupnik optužbe izmijenio optužnicu tako što je na kraju opisa dodao “iako svjesna kako joj to nije dopušteno, vršila transakcije po ugovoru o oročenju“. Optužno vijeće je optužnicu potvrdilo i zaključilo, iako je u međuvremenu došlo do izmjena Kaznenog zakona RH, da postoji pravni kontinuitet, a da novi zakon nije blaži jer su po oba zakona propisane vremenske kazne u rasponu od šest mjeseci do pet godina zatvora, a da se odlučuje prema zakonu koji je bio na snazi u vrijeme počinjenog kaznenog djela. 

Ne osjeća se krivom 

Optuženica je izjavila kako se ne osjeća krivom i da će obranu iznijeti na kraju postupka. Sud je odbio prijedlog Odvjetništva za dodatno grafološko vještačenje potpisa i rukopisa klijentice kao nevažan, smatrajući da se time neće utvrditi činjenice važne za odlučivanje, a budući je oštećena već dodatno ispitana, sud je odbio i prijedlog okrivljenice da se oštećena ispita i treći put kako bi se utvrdile nove, još neutvrđene činjenice.  

Oštećena je opisala kako je nakon smrti supruga zatvarala njegove račune u više banaka i objedinjen iznos od oko 53.000 kuna položila i oročila u banci optuženice. Tad je podigla pozajmicu na taj štedni ulog te odbila zahtjeve okrivljene za posudbu. Ustvrdila je da je pregledom izvoda internet bankarstva vidjela minus, a da joj je optužena objasnila kako je ona uzela te novce i rekla da - šuti! Kad joj je službenik banke izlistao sve transakcije nakon smrti muža, utvrdila je kako postoji minus od 1200 kuna, što je optužena uplatila i obećala povrat 53 tisuće. No, još ih nije dobila, ali banci plaća kamate na taj dug!        

No, referentica je kao svjedok navela da ju je oštećena nazvala i opisala koje ugovore treba napraviti i prebaciti novce na račun optuženice te najavila da će ih kasnije potpisati. Napravila je tražene ugovore i predala ih optuženici koja ih je uredno vratila. Rekla je da je optužena plaćala račune oštećene te imala njezin token kojeg oštećena nije znala koristiti. No, ustvrdila je da je optužena uživala veliko povjerenja vodstva banke, a bilo je uobičajeno da pri obradi kredita ne vide klijente jer su joj potpisane dokumente donosili službenici. Svjedokinja je izjavila da su službenici banke “prošli puno toga zajedno i stvorili uzajamno povjerenje, ali je optužena to uništila svojim postupcima te je trebala biti pametna i ne uzimati što ne može vratiti“. 

Dobila je otkaz 

Direktor pravnih poslova je izjavio da je do raskida radnog odnosa banke s optuženom došlo jer su utvrđene stanovite manipulacije i povrede pravila, ali banka tad klijentima nadoknađuje štetu koju su prouzročili službenici. Glavna vještakinja MUP-a za rukopise Željka Tkalec je izjavila kako je utvrdila da je optužena “vjerojatni skriptor spornih potpisa kao nalogodavatelj u obrascima banke, a sporne je potpise na ugovorima o oročavanju i pozajmici mogao ispisati veći broj osoba bez osobito razvijenih rukopisnih sposobnosti izražavanja, ali oblici spornih potpisa ne dopuštaju sigurniju identifikaciju skriptora“. 

Optuženica je iznoseći obranu na kraju dokaznog postupka opisala kako joj je oštećena dala stare ugovore o oročenju i rekla da oroči 65.000 kuna, a sebi uzme pozajmicu na temelju oročenja. Na to joj je plaćala mjesečnu kamatu 230 kuna te upitala kako 14 mjeseci nije uočila da je u minusu 52.000 kuna. Pozajmica vezana uz oročenje omogućava već dozvoljeni minus i nižu kamatu od uobičajene. Ispričala je i kako banka ima pravila za postupanje sa starim klijentima, da se moglo raditi na povjerenje te obavljati neke radnje na telefonski zahtjev bez njihova dolaska u banku. Rekla je kako se to toleriralo i da su to su radile i druge kolegice. Istaknula je i kako se s oštećenom družila i da su zajedno išle na posao,a kako je dogovori bio da joj sve vrati kad dobije kredit za reprogramiranje švicarskih franaka u eure. No, oštećena je tražila povrat pozajmice odmah. Poručila je kako je sad „zbog nje bez posla, bolesna prima socijalnu pomoć i ne može se zaposliti“. Dodala je i da joj je oštećena rekla “imam svog  anđela čuvara na sudu, jako veliku osobu i ne igraj se, s njim ću te zakucati!“ 

Protiv presude dubrovačkog Općinskog suda žalbu je zbog povrede odredbi kaznenog postupka, pravodobno podnijelo ODO Dubrovnik na što je, preko svog branitelja, dubrovačkog odvjetnika Bojana Lujaka, okrivljenica pravodobno odgovorila. 

U odnosu na odbijajući dio presude drugostupanjski sud ističe da je do ponovljenog suđenja došlo isključivo temeljem žalbe okrivljenice te ukazao kako se tad primjenjuje načelo zabrane “reformatio in peius“ što je pri potvrdi nove optužnice Raspravno vijeće dubrovačkog suda „smetnulo s uma“. Naime, u novu je optužnicu naknadno dodano krivotvorenje službene ili poslovne isprave te je okrivljena dovedena u teži položaj nego početkom suđenja. Inače, valja reći da je načelo zabrane “reformatio in peius“ (“izmjena na gore“) pravno pravilo koje višem sudu ili drugom tijelu zabranjuje da povodom žalbe preinači prvostupanjsku odluku na štetu osobe koja se žalila. Ovo načelo tako osigurava da se položaj žalitelja ne pogorša ako je žalbu npr. uložio samo okrivljenik, ali ne i tužitelj, u ovom slučaju Državno odvjetništvo. 

Nije utvrđena namjera prevare 

Obrazlažući odbijanje žalbi na oslobađajući presudu varaždinski Županijski sud je opovrgao tvrdnje o neargumentiranosti i proturječnosti, kao i da razlozi o odlučnim činjenicama nisu jasno navedeni te da dubrovački sud uopće nije analizirao je li kod okrivljene postojala prijevarna namjera. Jer, pozajmica s tekućega računa izvršena je uz suglasnost oštećene kojoj je optužena redovito uplaćivala kamate iz čega se zaključuje da nije postojala namjera prevare, a oštećena nikad nije tražila isplatu cijele pozajmice. To što okrivljena nakon otkaza posla u banci oštećenoj nije ništa platila, iako je od tad proteklo više godina, ne ukazuje na postojanje prijevarne namjere, nego da po prestanku radnog odnosa nije imala otkud vratiti pozajmicu. 

Varaždinski sud je zaključio kako je prvostupanjski sud osnovano odbio dodatno grafološko vještačenje potpisa i rukopisa oštećene jer je grafološki vještak već obrazložio kako je riječ o jednostavnim oblicima potpisa bez složenih elemenata u oblikovanju te da se, prema pravilima struke, može zaključiti samo u nižem stupnju vjerojatnosti da je sporne potpise na nalozima potpisala okrivljena, te je naglasila kako je “sporne potpise na ugovorima o dodanoj pozajmici i oročavanju sredstava mogao ispisati veći broj osoba koje nemaju posebno razvijene rukopisne sposobnosti izražavanja“.