Piše: Silva Capurso

Jedna od grana psihologije koja umnogome može pomoći i u ovim vremenima je primijenjena pozitivna psihologija o kojoj se malo zna. Radi se o relativno mladoj grani psihologije koja se primjenjuje od 80-ih godina prošlog stoljeća. Nastala je kao odgovor na potrebu da se ne fokusiramo isključivo na mentalne poremećaje, teškoće i bolesti, već na proučavanje onoga što život čini dobrim. Upravo je primijenjenu pozitivnu psihologiju u Cambridgeu magistrirala Ivana Štulić koja njezine principe primjenjuje u svakodnevnom radu. Radi coaching, grupne programe, programe osobnog razvoja, organizacije konzultira te drži treninge soft i biznis vještina u koje inkorporira i načela pozitivne psihologije.

Što rade ljudi koji nemaju mentalnih teškoća, a što bi mogli i drugi naučiti? Koji su to konkretni alati koje bi svi mogli primijeniti kako bi što kvalitetnije živjeli?

- Pozitivna psihologija danas je potrebnija nego ikad prije, od stanja u svijetu do gospodarskih izazova. Znam raditi radionice na temu resiliencea, odnosno stvaranja otpornosti na izazove. Mislim da je to posebno aktualno s obzirom da se svemu što se događa zapravo ne naslućuje kraj. Otpornost je fenomen koji je kompleksan i ne može se razviti preko noći. Jedan od elemenata razvoja vlastite otpornosti je i razvoj osobne svjesnosti, a pristup je mindfulness. Nemamo adekvatan prijevod, ali radi se o svjesnoj prisutnosti u trenutku bez prosuđivanja. Riječ je o "sada" i "ovdje" uz odmak od trenutne bure koja nas je snašla. Kroz mindfulness se prakticiraju različite tehnike koje nam pomažu da to razvijemo u sebi što isto podučavam ovih dana u online programima.

Zapravo kroz dan smo na autopilotu i trčimo što poslovno i privatno, a na kraju dana smo totalno potrošeni kroz izazovne i umarajuće situacije. Svjesnost i primjena mindfulnessa nas uči da stanemo makar na 5 sekundi, osjećamo što je s nama, našim mislima, senzacijama i stanjima. Kroz odmak uspijevamo ući u ulogu promatrača i puno kvalitetnije donositi odluke.

Naravno radi se o pojednostavnjivanju i postoji niz tehnika kako to postići, a kroz različite edukacije može se postići da ako se nećemo osjećati super, onda budemo barem OK.

U današnje vrijeme uglavnom se fokusiramo na ono što će biti ili na prošlost, u ovom trenutku smo vrlo rijetko. Koliko je to teško postići?

- Mi ljudi imamo nevjerojatan kapacitet razmišljanja o prošlosti i budućnosti, ali biti sada i ovdje je užasno bitno kako bismo mogli drugačije percipirati život. Npr. ako je akutno stanje u pitanju možemo primijeniti svjesno disanje, kroz šest dubokih udaha i izdaha da na neki način resetiramo naš živčani sustav koji se našao u mehanizmu "bori se i bježi" kada smo pod iznimno velikom količinom stresa. Svjesnim disanjem koliko toliko uspijevamo se vratiti u normalu. Npr. kada primijetiš da si se smrznuo i niti ne dišeš. To sam doživjela nedavno za potresa u Zagrebu. Kad sam to shvatila, počela sam svjesno duboko disati, a to ne dolazi prirodno. Da to nisam napravila kortizol koji je hormon stresa bi uzrokovao dugotrajni nemir i ne bih se mogla koncentrirati na ostatak dana. Te tehnike su nam bitne za znati u određenom trenutku da si na neki način pomognemo kad se nešto intenzivno događa.

Druge tehnike su zapravo ulaganje unaprijed. Naime, ako se čovjek potrudi da relativno često bude u vlastitom miru, to nam pomaže da kad stresan događaj koji će se dogoditi lakše podnesemo. Onda nam amplitude tih ekstremnih događaja nisu niti toliko visoke, niti toliko intenzivne, niti toliko dugo traju kao kad ništa ne prakticiramo i ne ulažemo u sebe i svoj mir.

Nedavno ste objavili i knjigu "Kako voljeti život – pozitivna psihologija na putu istine, radosti i ljubavi"?

- Ta je knjiga kombinacija priče o Caminu, španjolskom hodočašću na koje sam išla prije dvije godine, i pozitivne psihologije. Meni je Camino de Santiago bilo vrlo pozitivno iskustvo tijekom kojeg sam prošla 800-injak kilometara, pisala sam i blog i kroz njega i iskustva pozitivne psihologije izdala sam knjigu. Imala sam različite izazove i tijekom hodočašća sam primijenila pozitivnu psihologiju, pa je i knjiga kombinacija tog iskustva i pozitivne psihologije – govori o tome kako biti prisutan u trenutku, kako graditi otpornost, kako biti zahvalniji i bolje se nositi s onim što je teško i punije živjeti ono što je dobro.

Što biste na kraju poručili čitateljima, kako se ponašati u nesigurnim vremenima kada na mnogo toga ne možemo utjecati u svojoj okolini? 

- Moramo se pomiriti s činjenicom da puno toga ne možemo kontrolirati. Jedan od velikih izvora stresa je želja da promijenimo upravo ono što ne možemo promijeniti i što nije u našem krugu utjecaja. Svima nam je teško, stvari jesu neizvjesne, ali takav je život uvijek i bio, samo nam je to sada doslovno pred licem. I inače nam se nešto moglo dogoditi doslovno iza ugla, ali je sada to na društvenoj razini puno vidljivije.

S druge strane, treba se fokusirati na ono pozitivno, na što možemo utjecati. Ukratko: možemo li utjecati na razvoj pandemije – ne možemo, ali možemo boriti se da ne budemo u velikim grupama ljudi, minimalizirati kontakte koji nas mogu izložiti bolesti, prakticirati bilo koju tehniku koju smo naučili, a sve s ciljem da se psihički pripremimo na sve što nas čeka. Treba imati fokus na ono što možemo i unutar tog područja djelovanja voditi računa o samima sebi, dovoljno spavati, kvalitetno se hraniti, održavati dobre i pozitivne odnose, a kada nam ne ide prihvatiti da nismo savršeni, da nismo uvijek super kao što bismo željeli. Trebamo naučiti imati razumijevanja za same sebe, ali i prema drugima, jer se svi s ovom teškom situacijom nosimo na različite načine.