Još uvijek je droga asocijacija kod mnogih kada se spomene ovisnost i liječenje, no brojne su druge ovisnosti s kojima se susreće čovjek u današnje vrijeme. Psihijatrica Irena Primorac Bošnjak, inače voditeljica Odjela za mentalno zdravlje Zavoda za javno zdravstvo Dubrovačko-neretvanske županije, za Dubrovački dnevnik govori o brojnim ovisnostima koje muče stanovnike najjužnije županije. 

Kakav je trenutno trend u Dubrovačko-neretvanskoj županiji kada su u pitanju ovisnosti?

- Govoreći o ovisnosti o psihoaktivnim tvarima, broj ovisnika o opijatima se smanjuje iz godine u godinu. Problem je što raste broj osoba koje su ovisne o psihostimulativnim sredstvima, u prvom redu amfetaminima. Dolina Neretve je specifična po velikom broju konzumenata metamfetamina. Različite su strukture ličnosti osoba koje uzimaju psihostimulativna sredstva i osoba koje uzimaju opijatske droge. 

Možete li pojasniti što su točno psihostimulansi, a što opijati? Kakva je razlika među njima?

- Što se tiče opijata, najveći broj je bio ovisan o heroinu. Naravno jedan dio je postao ovisan i o metadonu koji se koristi kao supstitucijska terapija. Što se tiče psihostimulativnih sredstava, najviše se koriste amfetamini, manje kokain, metamfetamini, ecstasy. Psihostimulansi su trend koji je sukladan općem trendu življenja kojemu je u podlozi hedonistički pristup životu. Ljudi kad uzmu psihostimulativna sredstva mogu po cijelu noć plesati, zabavljati se, ne osjećaju glad, nemaju potrebnu za snom, postaju jako socijabilni, otvoreni za seksualne aktivnosti... Naprosto promjene koje su se dogodile u društvu i ono što se danas smatra kao stil života je zapravo poticalo razvoj ovisnosti ovog tipa.

Neka istraživanja govore kako je kockanje u Hrvatskoj poprimilo zabrinjavajuće razmjere, a tijekom korona krize je bilo još i više. Je li to točno?

- Da, ono je u porastu i od Covida bilježimo porast broja osoba koja su tražile pomoć zbog patološkog kockanja. Za vrijeme pandemije koronavirusa stvar je postala još teža jer je dio njih prešao na online kockanje. Do tad su išli u klubove,  a kako je bio lockdown onda su se u udobnosti doma okrenuli online kockanju koje je još veći problem od onog uživo jer je dostupno u svakom trenutku. Druga opasnost je ta što nema vizualizacije gubitka - novci odlaze s računa, a osoba nije toga svjesna. Puno je drugačija situacija u kockarnicama gdje kockari imaju žetone i onda vide hrpicu koja nestaje. 

Kao da se o alkoholu više toliko i ne govori. Je li se taj trend uvriježio u društvu ili su zapravo došle neke opasnije ovisnosti?

- On je uvijek prisutan i veliki je problem. Međutim, ne priča se toliko o njemu zato što je vjerojatno od svih ovisnosti društveno najprihvatljiviji. Mi smo društvo koje kad slavi i tuguje sve to prati konzumacijom alkohola. U Zavodu za javno zdravstvo imamo savjetovališta za alkoholizam i ljudi traže pomoć. Brinemo i o nikotinskoj ovisnosti, ali čini mi se kako ljudi nisu previše zainteresirani. Jučer je trebao krenuti novi ciklus Škole nepušenja, ali nažalost nije se prijavio dovoljan broj ljudi.

Internet je postao dio naše svakodnevice, puno nam olakšava živote, ali čini se kako stvara brojne ovisnosti. Stalno provjeravamo društvene mreže i online sadržaje. Koliko je to opasno?

- Mislim da je problem broj jedan o kojem treba govoriti ovisnost o elektronskim medijima. Ona je specifična u odnosu na druge ovisnosti. Ovisnik ne može nešto umjereno konzumirati, on ili je potpuno u apstinenciji ili je ovisan. Kad su elektronski mediji u pitanju, potpuna apstinencija nije moguća. Zbog suvremenog načina života bez elektronskih medija ne možemo ići u školu, studirati, ne možemo raditi... Mislim da puno veći broj ljudi ima problem s ovisnošću o elektronskim medijima nego što su oni toga svjesni. Treba pogledati koliko vremena provode na ekranu, koliko to što oni čitaju i  prezentiraju utječe na njihov život i kako ga oblikuje. Veliki je problem što ti ljudi često žive 'lažni self', oni ne žive ono što jesu. Stvorili su sliku sebe kakvim bi se valjda željeli vidjeti. Tu se negdje izgubi dodir s realnošću. Jedna od prvih pacijentica koja mi je došla s tim problemom bila je osoba koja se na društvenim mrežama lažno predstavljala, izmislila podatke, fotografije i ostalo, a problem je nastao kada se osoba s druge strane željela susresti s njom uživo. U toj tjeskobi i tenziji, u nemogućnosti da razriješi situaciju, odlučila je potražiti pomoć.

Dolaze li vam ljudi koji su ovisni o pornografiji i seksu? Nekako to mnogima zvuči simpatično, no sigurno je problem.

- U zadnje vrijeme sve više se govori o ponašajnim ovisnostima. Sve češće se spominju i ovisnost o hrani kao i ovisnost o pornografiji. Broj takvih pacijenata je mali jer vjerojatno većina misli kako to nije nikakav problem i kako zbog toga ne trebaju tražiti pomoć. Ipak, ovi koji su se javili shvatili su kako im to pravi probleme u životu i u braku. Ovisnost o seksu najčešće ide s ovisnošću o pornografiji. Ne treba biti psihijatar da bi se uočilo kako je u podlozi takvog ponašanja neka psihološka problematika. To je najizraženije kada dođu muškarci koji broje žene s kojima su spavali, popisuju imena...

Što karakterizira takve osobe?

- U tom slučaju se odmah osjeti da je u pitanju neka patologija. Lako se može zaključiti kako se radi o osobi koja ima problema sa samopoštovanjem i slikom o sebi. Takve osobe jako ovise o vrednovanju drugih osoba i to vide kao način na koji će se dokazati. Inače, čim čovjek ima potrebu da se dokazuje, znak je to kako njegova slika o sebi i njegovo samopouzdanje i samopoštovanje nije na razini na kojoj bi trebali biti. Netko tko se osjeća dobro u svojoj koži nema potrebu nikome ništa dokazivati i nema potrebu nikog ranjavati i ponižavati. Njemu je sasvim dobro u njegovom životu. Onaj tko ima potrebu ranjavati drugoga i omalovažavati znači da mu nešto u psihološkom smislu nije dobro posloženo. Takvim osobama preporučujem da potraže stručnu pomoć.

Da, ako osobe uopće prepoznaju to kao problem. Imamo ljude kojima je bahatost i ponižavanje stil života pa se hvale kroz sve to.

- To zna nekad donijeti pozitivne pomake u smislu da su probojni. Ponekad takvo ponašanje prođe, a ponekad ne. U principu taj obrazac ponašanja nije dobar. U našoj ličnosti uvijek postoji jedan dio koji je očuvan i koji nam signalizira da to ponašanje nije dobro. Isto tako ne postoji osoba koja je u apsolutnom smislu mentalno zdrava. Svi imamo neke mračne dijelove koji nisu potpuno raščišćeni. Najlakše ih otkrivamo u komunikaciji s drugima.

Što je u samoj srži ovisnosti? U stručnoj literaturi piše kako je to psihološka trauma koja nije izliječena.

- To je previše pojednostavljeno objašnjenje. Mnoge osobe su imale psihološke traume koje nisu liječene, pa nisu postale ovisnici. Kao i sve u psihijatriji, tako je i etiologija sindroma ovisnosti kompleksna i obuhvaća cijeli niz čimbenika koje se dijele u četiri skupine: biološki čimbenici, psihološki, socijalni i duhovni. Psihološki čimbenici su bitni, ali nisu jedini koji utječu na razvoj sindroma ovisnosti.

Postoje li ljudi koji su skloniji ovisnostima od drugih?

- Činjenica je kako se u nekim obiteljima ovisnost javlja češće. Imam pacijente gdje su dvije generacije u problemu ovisnosti. Postoji pitanje nasljednih sklonosti, a drugo je naučenog obrasca ponašanja. Neko dijete koje raste s roditeljem koji je ovisnik i gleda takav stil života sigurno naginje ponavljaju tog obrasca ponašanja. Obitelji imaju ključnu ulogu u razvoju ovisnosti. Nije slučajno da je kod nas 93 posto ovisnika o psihoaktivnim tvarima muškog spola, a samo sedam posto ženskog. Osnova ovisnosti je patološki odnos sina i majke. To su majke koje u adolescenciji, a i kasnije, nisu znale pomoći sinu da napravi separaciju i da se formira u zdravu strukturu ličnosti. Jedna od važnijih zadaća adolescenta je da napravi separaciju od roditelja i da sruši idealiziranu sliku o njima. Dok smo djeca, mi volimo roditelje idealizirajući ih. Kasnije djeca trebaju srušiti tu sliku i voljeti roditelje zato što su im roditelji, percipirajući pri tome kako nisu idealni. Međutim, dio majki ne dopušta separaciju i želi ostati na pijedestalu u očima i srcu sina. Svaki pokušaj sina da nešto promijeni u tom smislu zaustavlja nabijajući mu osjećaj krivnje. Ovisnost o osobi se premješta na ovisnost o određenom sredstvu. Važni su i socijalni čimbenici, obiteljski odnosi, zadovoljstvo poslom, ekonomska situacija, mikrosredina, mreža prijatelja, hobiji, ali i duhovni čimbenici. Sva istraživanja su pokazala kako je jedan od najjačih protektivnih čimbenika da dijete ne razvije ovisnost vjerski odgoj. Općenito taj duhovni dio nas iz egocentričnosti usmjerava na altruizam, što je važno obzirom da su ovisnici nezrele ličnosti s naglašenim narcisoidnim crtama. Duhovnost daje odgovor na pitanje smisla života i smisla patnje u ljudskom životu. Sve to neki ljudi ne uspiju otkriti, ne znaju kako se nositi s patnjom, ne vide smisao svega i bježe u različite ovisnosti.

Što je s onima koji nisu duhovno osviješteni i religiozni? Jesu li zakinuti zbog toga?

- Postoje ljudi koji nisu religiozni međutim razvijaju neku duhovnu dimenziju koja se temelji na humanističkim vrijednostima. Mislim kako ih to drži na dobrom putu i ja se osobno divim svim ljudima, koji nisu vjernici, a veliki su humanisti. To znači biti dobar i voljeti zbog ljubavi same. Kad postavimo svoj život tako da smo skloni  primijetiti druge, napraviti nešto za njih, oprostiti im kada nisu dobri prema nama, onda ćemo naučiti važan obrazac ponašanja koji nas čuva u mentalnom i duhovnom smislu. Mržnja i osvetoljubivost su uvijek destruktivne.

Ima li nade za ovisnike? Mogu li se izliječiti? Kažu kako ovisnici, kada se riješe jedne, upadnu u drugu ovisnost.

- Točno je to da kada jednu ovisnost stavimo pod kontrolu, oni su skloni razviti neku drugu. To je ta ovisna struktura ličnosti, jednostavno takva osobnost naginje ovisničkom ponašanju. Psihijatri u principu ne koriste izraz 'bivši ovisnik', kako se to susreće po medijima. Mi koristimo izraz ovisnik u stabilnoj apstinenciji. Moguća je stabilna apstinencija ako osoba prihvati liječenje onako kako bi trebalo biti, poštujući sve tri dimenzije čovjeka – biološka, za što služe lijekovi, psihološka, za to služi psihoterapija i duhovna dimenzija, dakle sve ono što doprinosi duhovnom rastu. 

Opterećuju li vas osobno rezultati liječenja ovisnosti?

- Oni su jako skromni jer se rijetko poštuju načela liječenja - farmakoterapija, psihoterapija, obiteljska i duhovna terapija. Najčešće se ovisnost liječi samo uzimanjem određenih lijekova, bilo da je to supstitucijska terapija ili drugi psihofarmaci. Rijetko su zainteresirani za psihoterapiju, a još rjeđe su članovi obitelji zainteresirani za obiteljsku terapiju. Ovisnost je bolest cijele obitelji i da bismo napravili 

pozitivan pomak, obiteljska terapija bi trebala biti uobičajeni način liječenja. Obitelj bi trebala promijeniti obrasce ponašanja koji su patološki i podržavaju ovisnost tog člana. 

Kakav je osjećaj kada se netko vrati ovisnosti nakon nekoliko 'čistih' i uspješnih godina?

- Recidivi su uvijek bolni, i za pacijenta i za mene kao terapeuta. Što je duži period apstinencije, recidiv više boli. Najduži recidiv koji sam imala je bio slučaj s apstinencijom koja je trajala 13 godina. Nakon toga pacijent je pod udarcima života i svega što mu se dogodilo, ponovno posegnuo za heroinom. Međutim koliko je ovo zahtjevno i bolno iskustvo, toliko veliku radost donosi ono što mi se dogodilo više puta, a to je kada bih pacijente koje godina nisam vidjela, srela negdje u gradu pa bi mi se javili i zahvalili za strpljenje koje sam imala. Upravo tu nalazim motivaciju za ovaj posao. Veliki broj psihijatara izbjegava ovisnosti zato što su rezultati liječenja skromni. 

Što potiče ovisnost? Je li današnji stil života pogodan za razvoj ovisnosti? Od ljudi se danas očekuje da su uspješni, aktivni na društvenim mrežama, materijalno osigurani…

- Susrećem studente koji su izvrsni, a zapravo uzimaju amfetamine koji ih održavaju budnima i tako mogu satima učiti. Dolaze mi ljudi koji su jako poslovno uspješni i pri tome konzumiraju neko sredstvo tako da se vikendom potpuno, što oni kažu, 'odvale', a ovih ostalih pet dana idu na posao i tako funkcioniraju. Zapravo pojam ovisnika danas, kad ga gledamo u fizičkom i mentalnom smislu, puno je drugačiji nego kad  sam ja počela raditi ovaj posao. Prije se heroinski ovisnik prepoznavao na cesti, to je bio neki hipi stil. Međutim to su danas ljudi za koje nikad ne biste pomislili kako imaju problema s ovisnostima jer oni naizgled žive poprilično običan život, ali imaju unutarnje borbe. Oni prije ili kasnije dođu kod psihijatra jer nemoguće je cijeli život živjeti tako da se negdje ne uruši sve to i da ne osjetimo kako smo došli do ruba i kako moramo potražiti pomoć.

Postoje li pozitivne ovisnosti? Primjerice o ljubavi.

- Sama riječ ovisnost odaje da ne može biti ništa pozitivno. Ljubav je u svojoj naravi sloboda. Tko bi od nas želio da ga netko voli jer je prisiljen?! Ovisnost je zarobljenost, mentalna i duhovna. Ne možeš istovremeno biti slobodan i zarobljen. Moguće je biti navezan na određenu osobu i onda se to može doživljavati kao silna ljubav, međutim to je poprilična patologija. Ljudi često kao vrhunac ljubavi uzimaju kada im netko kaže 'ne mogu živjeti bez tebe'. Ali to nije tako, svaka navezanost je patologija. Danas ljudi sve češće sebeljublje prezentiraju kao ljubav i potroše život idući iz jedne veze u drugu u potrazi za pravom osobom. Ne shvaćaju da je problem u njima i da oni zapravo ne znaju što uistinu znači voljeti. Sebeljublje nije nikoga usrećilo, a još manje ljude koji s takvom osobom dijele život. Trebali bismo se preispitati što je za nas definicija ljubavi i na što mi zapravo trošimo svoj život. Ako ne ispravimo tu definiciju, velik dio života će nam proći promašeno i nećemo iskoristiti ono zbog čega smo ovdje, a to je voljeti i uživati u tome što smo voljeni. 

*Intervju je objavljen u tiskanom izdanju Dubrovačkog dnevnika