Gjurašić je godinama bio među najistaknutijim HSS-ovcima, a nakon izlaska iz stranke, pomaže Dustri u njenom političkom putu. Gjurašić je obnašao i brojne funkcije, od čega je svakako najistaknutija ona državnog tajnika u Ministarstvu regionalnog razvoja. Bio je i gradski vijećnik, a posljednjih godina i zaposlenik zagrebačkog holdinga. Na glasu je, ipak, kao jednostavna i pristupačna osoba. U intervjuu za Dubrovački dnevnik govori o svojim idejama i programima te bogatom životnom putu.

Vremena i nisu baš neka, ali imamo neobično puno kandidata u utrci za čelno mjesto Županije. Puno toga ste ostvarili u životu, ispunili ste uvjete za mirovinu, što vas je ponukalo da se kandidirate?

Vjerojatno kao i sve druge kandidate, ponukalo me stanje u Županiji i u Državi. Zbilja smo u posebnom momentu. Zdravstveno smo ugroženi i kao pojedinci i kao društvo, a to se onda pretače i na ekonomiju. Ako ste odgovoran građanin, onda ćete promišljati o tome kako nešto promijeniti. I sami ste rekli kako sam završio jedan ciklus, ali morate imati odgovornost prema svima drugima – od svoje familije, pa do mladih na kojima svijet ostaje, ali i svih ostalih žitelja ove Županije.

Kažete kako smo se našli u nezgodnom momentu i kako se efekti pandemije pretaču i na ekonomiju. Što je sve trebalo i moglo bolje u Županiji?

Dičimo se sa sedam milijardi kuna koje  su povučene iz EU fondova. Od tih sedam milijardi kuna, preko pet ili čak šest milijardi kuna su državni projekti na koje Županija uopće nije utjecala. I što je još žalosnije, to su projekti koji uopće nisu dotaknuli običnog čovjeka. Bit fonda je da dotakne običnog čovjeka.

Koji bi projekti iz EU fondova bili oni koji nisu dotaknuli običnog čovjeka?

Recimo, to bi bio Pelješki most ili Aglomeracija Dubrovnik.

Zašto mislite da Pelješki most nije dotaknuo običnog čovjeka?

Ne znam koje koristi od takvih projekata ima jedan ribar koji prodava ribu na placi u Moluntu. A imao bi puno više da se njemu omogućilo 50 tisuća kuna uz pomoć kojih bi nabavio određene alate ili sredstva za rad po povoljnoj cijeni.

Kampanja Dustre zasniva se na običnim, 'malim' ljudima. Koji su to projekti odnosno ciljevi koje nosite u svom programu za te ljude, a koje biste proveli ako biste postali novi župan?

Zapravo nas ne bih dijelio na 'male' i 'velike', u konačnici smo svi ljudi. Iluzorno je bilo što preveliko obećavati na proračun koji iznosi 261 milijun kuna, od čega su 70 posto sredstva koja su već unaprijed potrošena. Dakle, moramo se okrenuti EU fondovima. No, Europa jako lako uzima. Mi 500 milijuna eura damo tamo, nitko nas ne pita koji su uvjeti. A kad bilo što idemo povući, onda tu postoji stotine nekakvih zakočkica. Nije to ništa teško, to su sve šprance, no Županija treba biti kapacitirana.

DUNEA jako dobro radi svoj posao, ali ona je zadužena za onaj tehnički, provedbeni dio. No, politiku razvoja Županije kroz EU fondove treba nositi određen Odjel odnosno menadžment. A Odjel za EU fondove u Županiji je jedan vid menadžmenta koji će točno znati gdje čega nedostaje. Ovako imamo situaciju da se puno radi, a ništa nije realizirano. Zato su rezultati takvi kakvi jesu.

Iz vaših javnih istupa se čini da niste baš za Lučino razdolje.

Lošom komunikacijom smo dovedeni u jednu jednosmjernu ulicu koja je široka tri metra. Nizbrdica je, a iza nas ide šleper sa slabim kočnicama. Mi smo u kombiju. Ako stanemo, zgazit će nas. Mi do 2023. godine taj problem moramo riješiti. Nije Lučino razdolje najveći problem. To je jedan od problema, ali je svakako primjer loše iskomuniciranog EU projekta koji je visokorizičan i koji izaziva kontroverze.

Međutim, radi se o projektu koji je dobio sve potrebne dozvole, a i vi i mnogi drugi smatraju da je visokorizičan. Ljudi su posebno skeptični i oko toga da bi mogao ugroziti Malostonski zaljev. Vjerujete li institucijama?

Kao odgovorni član društva vjerujem institucijama. No, kad se rade stvari ove vrste, onda moraju biti uključeni svi akteri kojih se ovo tiče, a to su predstavnici građana, nevladinh udruga, politike… Jako je ružno kada netko nešto nameće. Tvrdi se tako da trasiranje nije dobro izvedeno, krilo se kao zmija noge… Možda je sve to u redu, ali ja to nisam vidio.

Trebalo je biti transparentnije.

Apsolutno. Trebalo je dovesti autobus novinara u Ljubljanu koji bi pokazali građanima kako funkcionira pogon poput Lučinog razdolja. Nije problem samo Lučino razdolje. Naš osnovni problem je nerazvrstavanje otpada. Dubrovnik je danas na maksimalno 15 posto, a mora biti na 50 posto kad se radi o razvrstavanju otpada. Koprivnica ili Prelog su na 60 posto. Kad doma budemo razvrstavali na 50 posto, onda Lučino razdolje neće biti toliki problem.  

Jedan od najvećih županijskih problema je zdravstvo, i prije pandemije. Naravno, treba ga rješavati na nacionalnoj razini, no kako bi Županija mogla pomoći?

Za stanje u dubrovačkoj bolnici nikako nisu krivi zaposlenici, kao ni menadžment, a dijelom bih mogao amnestirati i Županiju koja je osnivač. Sve ovo što se događa u zdravstvu posljedica je loših zdravstvenih politika koje se u ovoj zemlji vode 25 godina. Konačno moramo napraviti reformu zdravstva, a od ovih 6,3 milijarde bespovratnih sredstava, dio bi se trebao izdvojiti za tu namjenu. Mi moramo, poštujući sve parametre, odrediti prioritetne zdravstvene ustanove. Neke ustanove treba reducirati, neke specijalizirati. Konkretno, Dubrovnik bi trebao imati cjelogodišnju hitnu helikoptersku službu i morao bi imati hitni centar za zbrinjavanje hitnih stanja, dakle dobra neurokirurgija, dobra opća kirurgija, dobra anesteziologija, kardiokirurgija kako bi se pacijent odmah zbrinuo i eventualno prevezao negdje drugdje. O zdravstvu razmišljam godinama i zaključak je uvijek isti – potrebna je jedna korjenita reforma.

Što se tiče kadra, zašto bi neka mlada perspektivna došla raditi kod 'gubitaša' koji je u višemilijunskom gubitku? To znači da nema specijalizacije ni usavršavanja. Danas, ako dvaput godišnje mladi kardiokirurg ne pođe na kvalitetan seminar, njega je pregazilo vrijeme. Da smo na barem nekakvoj pozitivnoj nuli, bili bismo i privlačan poslodavac u zdravstvu. Govorim kao ekonomist. Tko ide raditi u 'gubitaša' ako ne mora?

Obnašali ste brojne funkcije, bili ste gradski vijećnik, radili ste u Zagrebačkom holdingu, državni tajnik… Smatrate li da ste, posebno iz pozicije državnog tajnika, napravili dovoljno za jug Hrvatske?

Vjerujem kako jesam. Ne mogu nabrojiti sve te projekte, od Konavala do Neretve.

Možete li barem neke?

Sjetim se koliko smo napravili kad Konavljani idu u ambulantu, kardiologiju, kad svoje stare vode u Dom za starije, kad konavoski povjesničari drže predavanja u kući Matice hrvatske, kad se voda otvori u konavoskim brdima, kad se mali Župljani idu igrati u novu dvoranu… Pa onda zemljište za Studentski dom, slučajno sam ja bio predsjednik Upravnog vijeća Stanice za južne kulture kad smo ga odredili, onda obrana od poplava u Neretvi… Svi vinari na Pelješcu koji su se htjeli baviti kvalitetnom ponudom dobili su bespovratna sredstva. Prvi poticaji za mandarine od pola kune su se dogodili za vrijeme mog mandata. Nema crkve u našoj Biskupiji koja nije dobila pomoć, primjerice crkva sv. Ane na Brgatu koja je bila oštećena dobila je nove vitraje. Što bi se čovjek hvalio? No u četiri godine sam napravio sve što sam zacrtao. Uvijek ima onih koji rade i onih koji ne rade. Onih kojima je politika cilj i onih kojima je sredstvo da bi nešto uzeli. Smeta mi kad se generalizira.

Uspješno ste brodili političkim vodama, a evo, i vaši politički oponenti u kampanji imaju samo riječi hvale za vas.

Najvažnije je biti čovjek. Političar ne smije lagati i mora puno raditi. Kao HSS-ovac sam došao u politiku. Pokojni Luka Korda mi je rekao – više si ti napravio za Konavle u četiri godine nego HDZ u 20 godina vlasti. Političar sam lokal-patriot. Volim cijelu Hrvatsku, ali uvijek mi je jedno oko gledalo ovdje na jug. Uvijek sam gledao gdje i kako mogu pomoći.

S obzirom na vaše uistinu bogato političko iskustvo, mnogi smatraju da ste politički mentor Željku Ragužu. Je li to istina?

Grubo je reći mentor, ali na neki način sam ga možda uveo u politiku. Prepoznao sam ga kao mladu osobu s velikom energijom koja hoće, želi, zna i može i koja ne čini greške. Izuzetno cijenim takve mlade ljude. Zajedno smo bili u HSS-u, a kad je ona iz fokusa izgubila čovjeka i kad se cijela priča 'odnarodila' i počela micati od Radića, odlučili smo se za svoj put – on kao mlad i perspektivan za Dustru, a ja sam mu svo vrijeme pomagao i draga mi je ta uloga, no toga je nadalje trebao sve manje i manje. Jer Raguž je postao jedan izuzetno kvalitetan političar.

Sad kad smo kod tog izlaska iz HSS-a, tada niste poslušali direktive s vrha stranke, dali ste potporu tadašnjem kandidatu Andru Vlahušiću. Biste li i danas isto?

Politika je uvijek umijeće mogućega. Dustra će koalirati i dati potporu onome tko ispuni programe koje je Dustra u svom planu zacrtala. Dustra u šest godina postojanja svoje birače nikada nije prevarila i sve što je obećala, Dustra je ispunila. Tako ja shvaćam politiku. Politiku čine ljudi i dogovori, slažeš li se oko nečega ili ne. Nikada nemaš sto posto, ali bitno je da se u velikom dijelu poklapate. Uvijek kažem mladim ljudima – ne može ti se netko sviđati sto posto, ali ako je barem 60 posto, onda se isplati ulagati u taj odnos.

Nekako se stječe dojam da ste s čelnicima Grada dobro surađivali – Šuica,Vlahušić, sada Franković… Tko je, po vama, napravio najbolji posao?

Vjerujem da su se svi koje ste nabrojali maksimalno trudili. Koliko je tko uspio u tome, teško je danas vrednovati. To će vrednovati generacije za 10-ak godina. Tko god radi, taj griješi. Ne griješi samo onaj koji ništa ne radi.

Završavamo u pozitivnom tonu. Dosta ste vremena zbog posla provodili u Zagrebu. Je li vam falio Grad?

Uvijek mi je falio Grad! Bio sam primoran otići iz ove zemlje prije rata jer nisam bio podoban, a od prvog dana sam u ratu. Ali sam '92. godine opet morao otići jer su došli neki novi dečki. Kad ste svjedok nekog vremena, a niste ovisni ni o kome, onda niste poželjni. Kad sam došao raditi u Moskvu, pogledao sam svoj odjel i rekao sam nakon pet dana – ovo treba ukinuti, što ću tu sjedati i ne raditi ništa? Uvijek tu budu neki ingropani interesi, a ja nisam takav. Ja kažem što me tišti. I kako Željko kaže – uzdignuta čela idem kroz Grad.