Prvi je novinar koji je, uz dozvolu dubrovačkih vlasti, ušao u Grad gdje je proveo dva tjedna izvještavajući javnost u Srbiji što se događa. Banjac voli istaknuti kako je izvijestio iz tadašnjeg razorenog Dubrovnika "o učinku JNA i hercegovačkih i crnogorskih rezervista". Miloševićev režim ubrzo im je ugasio Borbu, a paravojni radikali izbacili redakciju nakon čega je većina zaposlenih osnovala Našu Borbu. Banjac je nastavio izvještavati iz Sarajeva, Mostara, Tuzle, slavonskih ratišta, kasnije i Kosova. Našu Borbu su im ugasili 1998. godine naoružani 'banditi' uz povike "Ustaše napolje!", a Banjac svjedoči kako je za to bio jedan od odgovornih tadašnji ministar informiranja, sadašnji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić kojega on smatra Šešeljevim radikalom.

Za Dubrovački dnevnik Dragan Banjac je govorio o odnosima Hrvatske i Srbije u ozračju obljetnice Oluje, trenutnom stanju koje vlada u susjednoj državi, a posebno se osvrnuo na Dubrovnik kao Grad koji mu je uvijek u srcu.

Došao je period u godini kad Hrvati slave, Srbi tuguju. Inače, često su na ovim područjima neke obljetnice, velike pobjede ili nečiji porazi. Hoće li ikada to prestati izazivati prijepore?

- Pretpostavljam da ciljate na Knin i Oluju koja se dogodila 5. kolovoza i Grubore dvadesetak dana kasnije.  Budući da ne pripadam, niti sam ikada pripadao, nijednoj partiji ili naciji na način kako se to danas prakticira, odgovorit ću dosta neočekivano za  mnoge vaše čitatelje: Ako se gospoda Boris Milošević i Tomo Medved poklone žrtvama u Kninu i Gruborima to ne samo da unaprijed pozdravljam nego bih im, narodski rečeno, poljubio ruku. Ali, cijela ta stvar je poprilično zakasnila. Kad se već nismo razišli civilizacijski kao Česi i Slovaci, zašto nismo slijedili, recimo, primjer Njemačke i Francuske koje nisu čekale desetljeća da "rane zarastu". Ali mi smo ovdje gdje jesmo i gotovo sam siguran da još dugo nećemo iz ovoga izaći. Krivicu za to bih podijelio ovako: osamdeset posto na srpsku, ostatak na hrvatsku stranu.

Bi li uspostavljanje konsenzusa, premda je prošlo skoro 30 godina od rata, bio civilizacijski korak unaprijed?

- Svaki korak u tom pravcu civilizacijskom u konačnici vrijedan je pažnje. Da sam u poziciji gospodina Miloševića kleknuo bih na Tvrđavi, kao što je to, prilikom posjete Varšavskom getu, 1970. godine pred spomenikom žrtvama nacizma, polažući vijenac, učinio njemački kancelar Willy Brandt. Uostalom, zar u Jugoslaviji Hrvati i Srbi nisu živjeli u bratskoj slozi. Treba početi "odozgo" i sreća je za Hrvatsku što nemaju Vuline, Vučiće, Đuriće, Dačiće, Đilase, Obradoviće, Jeremiće... No, možda upravo hrvatski primjer pomogne i Srbiji, koju mržnja još nije napustila.  

Već ste više puta istaknuli kako će na obljetnici Oluje u Kninu biti predstavnik SDSS-a Boris Milošević. Političkim rječnikom rečeno stvorile se pretpostavke za to. Znači li to da su stvari doista bolje u odnosu Srbije i Hrvatske nego prije desetak, dvadeset godina?

- Više bih volio da u Kninu bude predstavnik Vlade RH, koji je slučajno srpske nacionalnosti i da se to ne oglašava na sva zvona. Problem je što su se, u to ne sumnjam, i Boris Milošević i Milorad Pupovac  konzultirali s "ovdašnjim upravnikom svih Srba". Čemu to!? Da nisu slušali "zaštitnike" iz Beograda nakon raspada bivše zajedničke zemlje, Srbi iz Hrvatske bi prošli mnogo bolje, ne bi bilo traktorskih kolona. I svi znaju kako su dočekani u "matici", zaustavljani su na graničnim prijelazima i usmjeravani ka Kosovu i jugu Srbije... Pupovca poznajem i mogu samo da zamislim kako se osjeća kada treba o nečem konzultirati bivšeg Šešeljevog jastreba.

U Hrvatskom saboru je srpska zastupnica Anja Šimpraga govorila o 'svojoj koloni' kada je bila prognana iz Knina. Društvene mreže odmah uzvraćaju s kolonom u Vukovaru te se tako pravi paralela. Bertol Brecht je jednom rekao: "Nesretna je država koja treba heroje. Naročito zato što se iza njihovih leđa nikada ne vide prljavi detalji. Njih junaci u pravilu uvijek najradije prešućuju".

- Žalim zbog sudbine srpske zastupnice u Saboru, znam kako joj je bilo, a s druge strane dobro znam jer sam izvještavao iz Vukovara kakav se tamo dupli zločin dogodio, prema ljudima i prema gradu, gdje su Srbi bili novi Huni, kako kaže Bogdan Bogdanović. On u knjizi Druga Srbija navodi da je "udar na Dubrovnik - užasavam se da to kažem, ali moram - bio je namjerno usmjeren na primjer izuzetne, gotovo simbolične ljepote, da su napadači podsjećali "na luđaka koji lijepoj ženi baca u lice solnu kiselinu i pri tome joj obećava novo, ljepše lice". Imali ste takv(e)og dvadesetak minuta vožnje od Grada na sjever. Sve su žrtve važne i svaki zločin, ali mi na ovim prostorima imamo naopak stav koji je nešto manji u Hrvatskoj, a mnogo veći u Srbiji. Problem je što se žrtve umanjuju i ne poštuju, a zločinci promoviraju u heroje. Primjera je bezbroj.

 Kakva je situacija trenutno u Srbiji. Kako se gleda na Oluju?

- Prilike u Srbiji su katastrofalne. Na Oluju se i dalje gleda samo iz jednog kuta: riječ je o progonu, zločinu, genocidu... nad srpskim narodom i taj stav će potrajati, kako kod vlasti tako i kod nazovi opozicije. Oluja se izgleda desila sama od sebe, prije toga ništa nije bilo. Niti je Slobodan Milošević rekao Dalmatincima srpske nacionalnosti da postave balvane na puteve niti da traže državu u državi, niti da "čiste" hrvatske građane s teritorija gdje su Srbi u većini... Zato su važne geste Borisa Miloševića i Toma Medveda koje nadam se da neće izostati, a trabunjanja hrvatskih "Srba po zanimanju", Save Štrpca i Miodraga Linte služe za njihovu osobnu promociju i izgovaranja onoga što misli službeni Beograd. Ovaj prvi (Štrbac, za koga mnogi Benkovčani kažu da je u vrijeme socijalističko radio za UDB-u i cinkario prijatelje) poručuje da ga odlazak Miloševića u Knin "dovodi do očaja", dok Linta (koji je čak jedan mandat predsjedao u Skupštini Srbije) da "ne prelazi crvenu liniju". To su pijuni.

Posjetila sam Beograd prije nekoliko godina i u razgovoru s mlađim generacijama sam nekako stekla dojam da Miloševićevom režimu najviše zamjeraju lošu ekonomsku politiku. Kao da nitko ne spominje počinjene zločine. Naravno tako je i u Hrvatskoj i u BiH gdje se uopće ne priča o počinjenim zlodjelima s one naše strane. Koliko je važno suočiti se takvim pitanjima?

- Mladi su (k)varljiva roba. Šalim se. Ima veoma mnogo dobre mladeži, a opet, kada ih vidim da na prosvjedima kliču Ratku Mladiću, Vladimiru Putinu i u najgorem kontekstu spominju Srebrenicu zabrinem se. Sve ovo dugo traje, malo se putuje, a i mediji su ih zatrovali u dobroj mjeri. Što se Miloševića tiče njemu Srbi (u značajnom postotku od kojeg se diže kosa na glavi) zamjeraju jedino - što nije uspio u svojoj bolesnoj nakani. Što nije zadržao Crnu Goru, uzeo pola Bosne i Hercegovine i također pola Hrvatske, što nije protjerao kosovske Albance... Još jednom: zločini se znaju, zločinci također. Oni nisu nikakvi heroji nego upravo zločinci i njih treba primjereno kazniti, a ne svaljivati krivicu na čitav narod.

Mogu li možda predsjednik i premijer prvi početi o tome govoriti? Ne bi li to značilo svojevrsnu katarzu?

- Ako ste mislili na srpske predstavnike odgovor je NE! Savom i Dunavom će proteći još mnogo vode dok netko u Srbiji bude spreman na katarzu. "Naši" nikad nisu krivi, niti to mogu biti. Pretpostavljam da većina čitatelja zna da se ovdje, zapravo, ništa značajnije nije dogodilo od silaska Miloševića s vlasti. I dalje Srbija ima teritorijalnih pretenzija prema susjedima. Siguran sam da je u Hrvatskoj sasvim drugačija situacija, to može pomoći i Srbiji. 

Bili ste dopisnik iz Dubrovnika i izvještavali ste s ratišta po izbijanju sukoba u bivšoj Jugoslaviji. Također ste bili prvi novinar koji je uz dozvolu dubrovačkih vlasti ušao u Grad i dva tjedna izvještavao javnost u Srbiji što se tu događa. Kakva vas sjećanja vežu za taj period?

- Dubrovnik ostaje trajno nastanjen u mom srcu. I mnogi njegovi stanovnici! Nikad, za tih petnaestak i više godina nisam imao ni najmanji problem. Mnogi su me smatrali za domaćeg, a oni koji su čitali Borbu znali su da sam žestok, ali pravičan. To znaju mnogi u Gradu. Kada sam u ratu ulazio u Grad, policija iz Herceg Novog me je dovezla do graničnog prijelaza Debeli brijeg i tu su me ostavili. Tada je tu bio samo kontejner, dočekali su me srdačno (jedan policajac me se sjetio), priredili mi doručak i vino. U Grad su me dovezla dvojica vojnika. Sjeo sam iza njih, a oko mene dva automata. U jednom trenutku sam se našalio i rekao im da mi je dovoljan jedan. Gotovo istovremeno su se nasmiješili i rekli da za mene ne brinu.

Kako su na vas tada gledali u Srbiji? Jeste li bili izdajica vlastitog naroda?

- Možete pretpostaviti. Bilo je prijetnji, zvanja telefonom, presretanja na ulici, jednom pucanje visoko iznad glave. Nisu htjeli da me ubiju, samo da me zastraše. A prilikom jednog obiteljskog sprovoda na groblju oko mene s obje strane nitko nije stajao.

 Čini mi se da još uvijek žudite za Dubrovnikom. Kad ste zadnji put bili u Gradu?

- Žudim. Samo što sam smanjio 'masiranje' svoje okoline Dubrovnikom i Dalmacijom uopće. Jedan me je gospar, koji živi u SAD-u, nedavno ozbiljno pitao zašto se ne vratim kad mi toliko fali. Našalio sam se rekavši mu da mi jedino može pomoći Andrej Plenković, kojega nažalost ne poznajem.

Što je u ovim okolnostima 'Vaša Borba'?

- Predao sam rukopis romana koji je, kaže izdavač, prošao "sito", a zgotovio sam i zbirku kratkih priča u kojima ima mnogo Dubrovčana. Možda je kasno za neku veću borbu, ali sanjam da s vlasti odu sadašnji gori od najgorih!

*Intervju je objavljen u tiskanom izdanju Dubrovački dnevnik Petkom